osiromaseni uran-irak

Tri i po hiljade tona osiromašenog uranijuma je iskorišceno za punjenje bombi koje su bacene na Irak *** Nuklearni oblaci plutaju nad irackom pustinjom i bivaju nošeni vjetrom po citavoj regiji *** Rijetko se dešava da žena iznese citavu trudnocu, vec se djeca radaju prije vremena što u najvecem broju slucajeva izaziva trenutnu smrt tih beba

Prvo što je administracija novog americkog predsjednika Busha, tacnije Ministarstvo spoljnih poslova, najavila na svojoj prvoj konferenciji za štampu, jeste da ce se pooštriti sankcije prema Iraku. To bi se otprilike trebalo tumaciti kao centralna tacka spoljne politike nove administracije a posebno i zato što takva izjava nije izazvana nikakvim novim gestom Sadama Huseina. Izgleda da ce mladi Bush nastaviti ocevim stopama. A šta je sa Irakom? Polahko postaje “normalno” da cujemo kako su tamo negdje u Iraku bombardovani novi ciljevi, jer su Iracani ukljucili neki od svojih radara. Niko ne spominje da se sve to radi u ime uspostavljanja i održavanja ("no fly") zone zabranjenog letanja koje su Iraku nametnute ne od strane UN vec od strane SAD i Velike Britanije. Dakle, sa stanovišta medunarodnog prava obje ove zemlje svakodnevno vrše agresiju na suverenu državu sileci je da pristane na nešto na šta je ne obavezuje nijedna rezolucija UN-a, i pri tome bombarduju ciljeve u Iraku po slobodnom izboru, u kojima, po tvrdenju iracke strane, uglavnom ginu civili.

Osloboditi se nuklearnog otpada

Prema tvrdnji americkog Pentagona na Irak je za 42 dana Zaljevskog rata, u kojem je ucestvovalo preko 700 000 SAD vojnika, baceno više bombi nego što je upotrijebljeno u toku citavog Drugog svjetskog rata u kojem je, kako znamo, ucestvovala velika vecina stanovništva ove planete, koji je trajao šest godina i u kojem je poginulo oko 20 miliona ljudi. Ono što je sad aktuelno i kod nas, u tom bombardovanju korišcena je takoder "uranium deplited" (obogacena uranijumom) municija, koja je, ustvari, najefikasniji i najjeftiniji nacin oslobadanja od nuklearnog otpada. Pošto prirodni uranijum ima jako zracenje, a i snagu, Amerikanci su smislili da bombe napune uranijumom koji je vec korišcen u nuklearnim centralama, koji ima mnogo manje zracenje i koji je postao otpad. Pošto nijedna od americkih država više ne želi da prihvati odlaganje tog "otpada" na svojoj teritoriji, smišljen je novi nacin da se oslobode tog balasta. Ta se municija koristi za uništavanje tenkova i utvrdenja a punjena je sa "deplited uranium", što je samo malo ljepši naziv za taj nuklearni otpad. Tri i po hiljade tona tog materijala je iskorišceno za punjenje bombi koje su bacene na Irak. Kada se sabere njihova jacina ona je oko šest puta veca od atomskih bombi bacenih na Japan na kraju Drugog svjetskog rata. Ovo su informacije zvanicno objavljene od Pentagona. Po tvrdenju Britanske atomske agencije da se išcisti iracko tlo i vazduh trebace preko 4,9 miliona godina. Nuklearni oblaci plutaju nad irackom pustinjom i bivaju nošeni vjetrom po citavoj regiji. Ta municija je vrlo efikasna i funkcioniše tako što kad pogodi cilj oslobada veliku kolicinu toplotne energije koja prakticno sprži, istopi bilo kakav oklop i pri tom proizvede oblak koji u sebi takoder sadrži artikle nuklearnog zracenja. Približavanjem pogodenim objektima i udisanjem tog "dima" kao i sama blizina imaju radijaciju koja izaziva razna oboljenja koja se najcešce završavaju smrcu.

"Golf War Sindrom"

Kao posljedica tog bombardovanja nuklearnim, ali i hemijskim i biološkim oružjem, samo u Americi ima registrovanih preko 120 000 oboljelih veterana zaljevskog rata o cemu Denis Danly, sestra jednog od tih veterana, koji je bio pilot F-16, Michael Danly, koji sad umire, piše u svojoj knjizi. Bolest je misteriozno nazvana "Golf War Sindrom". Americka vojska je tome bila izložena zbog svog munjevitog napredovanja u ratu, koje je uslijedilo odmah nakon bombardovanja. Po tvrdenju americkih vojnika oni su non-stop prolazili kroz oblake tog dima, kao i drugih bioloških i hemijskih otrovanih oblaka. U emisiji koja je bila posvecena kosovskom sindromu na Nacionalnom javnom radiju jedan od ucesnika diskusije iznio je cinjenicu da je americka vojska u Iraku zabilježila 1400 hemijskih uzbuna kada su se upalili detektori za otkrivanje hemijskih elemenata u vazduhu. To je otprilike 30 dnevno. Pentagon kategoricki odbija svaku odgovornost za oboljenja svih tih vojnika, kao što to cini i u Evropi u slucaju Bosne i Kosova tvrdeci da ne postoji nikakva naucno dokazana veza izmedu tih oboljenja i municije korišcene u oba rata. Oni ne smiju priznati odgovornost za to izmedu ostalog i zato jer ce im uslijediti poplava tužbi za odštetu od svih tih ljudi i njihovih familija, što bi Pentagon koštalo bilione dolara.

Milion i pol mrtvih kao posljedica embarga

Civile u Iraku, a i kod nas, apsolutno niko ne spominje. Teško se oteti utisku da je taj rat zapravo bio rat protiv citavog stanovništva Iraka, što je po definiciji genocid. U svojoj skorašnjoj prezentaciji dr. Dhafir iz Humanitarne organizacije "Help the Needy" (Pomozite onima kojima treba pomoc) (givehandŽaol.com) kojoj je glavni cilj prikupljanje pomoci i informisanje ljudi o situaciji u Iraku i humanitarnim potrebama irackog stanovništva, prikazao je slajdove na kojima se vide posljedice tog genocidnog rata nad irackim stanovištvom koje su mnogostruko uvecane posljeratnim embargom nametnutim od strane Savjeta bezbjednosti UN. U toku samog rata u Iraku je poginulo oko 200 000 ljudi uglavnom civila, a od kada je poceo embargo, taj broj je1,5 milion ljudi koji su umrli zbog posljedica od embarga. Takoder, kao posljedica embarga, po tvrdenju nevladinih humanitarnih organizacija u Iraku, svakih 2-3 minuta umire dijete, oko 6500 mjesecno, što od gladi, što od bolesti. Rijetko se dešava da žena iznese citavu trudnocu, vec se djeca radaju prije vremena što u najvecem broju slucajeva izaziva trenutnu smrt tih beba. A kad se rode, radaju se kao monstrumi, sa dvije glave, tri oka, bez ruku, nogu u svim mogucim i nemogucim kombinacijama. I ponovo ta djeca umiru u strašnim mukama pred ocima njihovih roditelja i ljekara koji nemaju mogucnosti i sredstava, zbog embarga, uciniti ama baš išta. U americkom gradu Concord, Lexingtonu, u državi Massacusets, gdje se još 1956. godine proizvodila ta municija, broj oboljelih od raka je toliko porastao da je dostigao nivo o kojem je americka vlada dužna da to javno obznani i upozori gradanstvo te regije, što ova nije ucinila pa je zbog toga, u Vrhovnom americkom sudu, podnesena tužba protiv nje. Druga cinjenica je da se zbog opasnosti ta municija nije testirala u SAD vec je to desetak godina cinjeno na obalama Škotske, gdje sad, takoder, polahko pocinje da se gomila gnjev lokalnog stanovništva, jer ni oni nisu bili upozoreni na opasnost kojoj su bili izloženi. Naucnici tvrde da treba oko sedam godina, generalno govoreci, da se uslijed radijacije pocne pojavljivati leukemija ili neke druge anomalije. Zato se sad pojavljuju ti evropski vojnici koji su služili u Bosni i bili izloženi radijaciji od te municije sa leukemijom. Kosovo se tek treba pojaviti. Ne možemo izbjeci i pitanje zašto su tako brzo na kontaminirano tlo vratili albanske izbjeglice, dok su se Srbi iselili?

Da se vratimo Iraku u kojem možemo vidjeti svoju buducnost. Da bi malo umanjili veliki pritisak javnosti na njih, Amerikanci su smislili predstavu zvanu "Oil for Food Program" (Nafta za program ishrane) koja na izvjesni nacin lici i na našu predstavu. Naime, taj tzv. program bi trebalo da funkcioniše na sljedeci nacin: Iraku je dozvoljeno da izveze naftu u odredenoj dolarskoj protuvrijednosti. Znaci, nije ogranicena kolicina nafte nego novac. Zašto to?

Barel nafte za 2-4 dolara?!

Kada je program poceo, barel nafte (jedinica za mjerenje nafte) je koštao sedamnaest dolara. Irak je bio prisiljen da je izvozi po 2-4 dolara!? Ako znamo da proizvodnja jednog barela košta oko dva dolara, onda sami napravite racunicu. Cak i taj novac ne stiže u Irak netaknut vec je otprilike ovako rasporeden. Prvih 35-45% novca od te nafte ide Kuvajtu kao ratna odšteta, sljedecih 5-10 % ide americkoj ili britanskoj vojsci na ime njenih troškova, od tog novca su takoder placeni tzv. UN inspektori koji su u Iraku živjeli kao kraljevi, iako medu njima ima i onih koji ni srednju školu nisu završili, potom rafinerije nafte koje proizvode tu naftu dobijaju svoj dio kako bi mogle dalje raditi, zatim cak i Izrael dobija dio novca kao odštetu zbog onih nekoliko projektila koje je Sadam ispalio na njih, potom sve one kompanije koje tvrde da su oštecene nametnutim embargom ili ratom dobijaju bogatu nadoknadu i, na kraju, od onog što ostane, ako šta ostane, trebala bi se kupiti hrana ili lijekovi. Samo prica još nije gotova, naime oko dva biliona dolara od tog novca je blokirano u bankama SAD-a, Velike Britanije i Francuske gdje vlade tih zemalja odbijaju da ih daju irackim vlastima na upotrebu za predvidene svrhe. Koliko je taj program efikasan u daljem pljackanju i osiromašivanju Iraka, govore i cifre koje objavljuje UNICEF. Oni u svom izvještaju tvrde da se od pocetka tog "programa" djeciji obrok smanjio za 26 % što zaista na najbolji nacin ilustruje "Program".